U subotu 15. lipnja u zagrebačkoj prvostolnici za vrijeme svečanog euharistijskog slavlja, koje je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, za svećenike je zaređeno 11 kandidata, sedmorica redovničkih i četvorica dijecezanskih. U koncelebraciji su bili zagrebački pomoćni biskupi te oko 130 svećenika.

Među novo zaređenim svećenicima je i član naše Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Mijo Šarčević iz župe sv. Franje Asiškoga – Rumboci (BiH).

OKRUŽNO PISMO SVOJ BRAĆI KAPUCINIMA UZ GODINU VJERE

TI SI NAŠA VJERA

Predraga braćo,

[1] Benedikt XVI., umirovljeni rimski biskup proglasio je Godinu vjere. Papa Franjo na početku svojeg pontifikata ponovno je svima dozvao u svijest njezine razloge i sadržaje. Taj me događaj potiče da vam ponudim neka razmišljanja sa željom da poduprem svu braću da preispitaju i obnove svoj odnos s Gospodinom. Obraćam se vama svjestan da se dar vjere mora čuvati i njegovati, ali sam svjestan također da je vjernik kušan napašću navike, kompromisa, a suhoća nerijetko ulijeva osjećaje obeshrabrenosti koji ih sprječavaju da vide jasni i svijetli horizont kojeg vjera otvara našemu životu.

OPRAŠTANJE

(Lk 7,36- 8,3)

Prvo što uočavamo u Isusu Kristu jest to da neprestano oprašta. Baš po opraštanju su ga upoznali kao Spasitelja. On je došao radi grešnika, a ne radi pravednika. Došao je oprostiti i učiti opraštati. Isusovo opraštanje najviše je iritiralo farizeje. Kao da su mislili da podcjenjuje njihov “religiozni režim”. A cijelo Evanđelje odzvanja opraštanjima. “Nema veće radosti na nebu nego kad se obrati jedan grešnik…” Samo Bog može opraštati.

Sveti Vid spada među one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo.

Život sv. Antuna Padovanskog

Mladost sv. Antuna do svećeništva Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona.

Prije uzašašća na nebo Isus je svojim apostolima i učenicima obećao Duha Svetoga, koji će ih osposobiti da mu budu svjedoci »u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje« (Dj 1,8). Sv. Luka, koji je pisao svoje evanđelje i Djela apostolska »vrlom Teofilu«, nama nepoznatoj osobi, ocrtavši mu duhovni put kojim i on poput Isusovih učenika mora proći, u Evanđelju je zapisao i ovo: »Tako stoji pisano da Mesija mora trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste svjedoci toga« (Lk 24,46–48).

'MLADIĆU,KAŽEM TI, USTANI…' (Lk 7, 11- 17)

Kako čitati ovaj biblijski tekst danas? Da li racionalistički, povijesno ili simbolički? Tko će nam dopustiti da živimo? Tko će nam dopustiti da živimo puninu života? Jer svi znamo da ima života koji nisu životi, ima života koji su patnja i tuga. Vrlo često život je obilježen patnjom i žalošću, život bez slobode. Ima života koji žive bez ljubavi i razumijevanja. Svi smo mi doživjeli neku smrt voljene osobe. Stali smo pokraj te osobe i očekivali 'čudo' – molili za čudo.

Opisujući događaje povezane s Isusovim rođenjem evanđelist Luka bilježi duboko ljudsku i vjerničku reakciju njegove majke: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19). Upravo to spominjanje Marijina srca u Lukinu evanđelju potaklo je kršćanske mistike srednjega vijeka da to unesu i u svoju pobožnost, a priređivače najnovijih misnih obrazaca da to predlože za pričesnu pjesmu.

BLAGDAN PRESVETOG SRCA ISUSOVA

Čitanja: Ez 34, 11-16; Ps 23; Rim 5, 5-11; Lk 15, 3-7

Danas slavimo prekrasnu svetkovinu koju je Crkvi podario sam Isus i to riječima: „Gle ovo Srce koje je toliko ljude ljubilo te se posve iscrplo i uništilo da im dokaže svoju ljubav, a za uzvrat od većine primam samo nezahvalnost koju mi iskazuju u ovom Sakramentu ljubavi svojim nepoštovanjem i svetogrđima, hladnoćom i prezirom. A najviše me boli što tako rade srca koja su mi posvećena…“. On je želio da čovječanstvo ima i slavi blagdan Božjega Srca… Stoga je ovo svetkovina koja nas želi izvući iz naše svakodnevice i uvući nas u jedan poseban svijet: ljubavi, topline i nježnosti.

Tuđinci među nama

Usliši sve što te zaište tuđinac (1 Kr 8, 41-43)

Salomon je podigao hram u prvim godinama svoga kraljevanja, a gradnja je trajala sedam godina. Tirski vladar Hiram poslao mu je građu iz libanonskih šuma a i zanatlije. Kako mu nije mogao platiti, morao mu je za uzvrat ustupiti dio svoga državnog područja. Glava osma Prve o kraljevima sadrži opis prijenosa kovčega saveza iz šatorskog svetišta u novosagrađeni hram, kraljev blagoslov narodu prilikom otvorenja hrama, kraljevu molitvu za vlastitu dinastiju, za njegov narod i strance koji budu dolazili u hram te konačno posvetu hrama. Naš današnji odlomak sadrži molitvu za strance.