Mi kao vjernici, znamo, odnosno trebali bismo znati da vjera u Isusa Krista i njegovu nauku također znači i jedinstvo među sobom, odnosno njegovih sljedbenika koji se nazivaju kršćanima među sobom. Ali mi znamo, svjesni smo da je realnost, stvarnost ipak nešto drugo. Koliko god bili svjesni, više ili manje, znamo da razlike i razdjeljenja među različitim kršćanskim Crkvama postoji, to je činjenica i to žalosna. Svjesni smo da je to, možemo reći, rana na mističnom tijelu Kristovu. Ali upravo zbog toga smo pozvani, posebno u ovo današnje vrijeme, da radimo, da molimo, da činimo najviše što možemo da se ta rana zacijeli. Štoviše, to je i naša dužnost. Raditi, promicati jedinstvo svih Kristovih vjernika, svih onih koji priznaju Isusa Krista spasiteljem, otkupiteljem.

Svjesni smo da postizanje toga cilja nije lako. Ne može se preko noći, samo sa lijepim željama i nakanama zalijećiti rane nejedinstva i nerazmijevanja koja su postojala stoljećima. No ipak, to nije razlog da dignemo ruke od svega. Upravo zato i molimo da se postigne, da se oživotvori to jedinstvo, ako ne odmah, onda barem polako, korak po korak. Upravo je ova molitvena osmina, između ostalog, jedno od sredstva preko kojega dolazimo do toga cilja. I ne treba zaboraviti, do toga cilja, jedinstva svih Kristovih vjernika ne dolazi se samo svojim snagama, već uz Božju pomoć, pomoć onoga koga molimo da obrati naša srca od sebičosti i uskogrudnosti i da nas, sve nas osposobi, da nam da snage Duha Svetoga koji je Duh jedinstva da preko njega pronađemo najbolji put za to jedinstvo.

I koliko god gledajući iz ljudskog kuta izgledalo to nemoguće, pored svih naših razlika, toliko znamo da – Bogu ništa nije nemoguće, nemoguće i pored svih naših slabosti, ograničenja i nevjera. Treba samo htjeti, treba željeti imati cilj jedinstvaa Bog će već pronaći način kako da nam pomogne ostvariti taj cilj. Uostalom, već možemo vidjeti prve plodove toga nastojanja. Ne samo da se bolje razumijemo i da se želimo razumijeti već ima i konkretnih plodova toga nastojanja i tih molitava. Najnoviji događaji u anglikanskoj crkvi u kojoj je određeni broj anglikanaca prešao u puno zajedništvo sa Katoličkom Crkvom to potvrđuje. Zato nam i dalje valja raditi i moliti vjerujući da ćemo uz Božju pomoć postići ono na što nas poziva Krist i ono što je on sam molio Oca svoga i našega nebeskoga -  da svi budemo jedno.

Piše: fra Nedjeljko Golubar, župni vikar

Zadnja izmjena: 19. 01. 2011., 12:15